Simo Inđić rodjen je 1920.godine u selu Kalatima, srez Donji Lapac. Potiče iz seljačke porodice od oca Miće i majke ? čije ime mi nije poznato. Prije rata završio je obućarski zanat i kao napredni radnik , već na početku ustaške strahovlade, uhvaćen i mučen u Kulen-Vakufu.
Kao naprednog omladinca, sa još stotinjak nevinih ljudi, žena i djece zatvaraju ga u pravoslavnu crkvu, gdje ih strahovito muče, da bi im i krov zapalili nad glavom. Simo je smogao snage i imao sreće da se izvuče iz tog užasa i tako izbjegne sigurnu smrt.
Taj događaj ostavio je na njega vrlo težak dojam, pa se, već u ljeto 1941. godine, odaziva pozivu Partije i uključuje se u NOP.
Kao radnik i napredan omladinac, a uskoro i član SKOJ-a, pa kandidat za člana KPJ i član Partije, Simo oko sebe okuplja desetine omladinaca i kreće u borbu, tumačeći im nužnost i ciljeve te borbe. Tako je na svom ratnom putu već 1942. godine dospio i u Prvu krajišku brigadu.
Zapažen je kao primjeran, snalažljiv i odvažan borac, pa je ubrzo postao zamjenik političkog komesara čete i sekretar partijske ćelije. Sjećam se kako me je lično, avgusta 1943. godine, pozvao i saopštio mi odluku ćelije da sam kandidovan za člana KPJ. Međutim, nije pri tom izostavio da kaže kako sutra uveče napadamo Kiseljak i da drugovi žele jošj ednom da provjere moju hrabrost i bombašku sposobnost. Ja sam nastojao da to opravdam, a kako i ne bih kad sam onako žarko želio da postanem član Partije. U tom momentu nisam uopše mislio na smrt nego na ono što mi je Simo saopštio.
Naravno, prijem u KPJ je uslijedio, ali ne sa crvenim karamfilom, već sa crnom ručnom bombom uz iskrene čestitke drugova i riječi nadanja da ću sačuvati snažnu volju za dalju borbu.
Simo je ovim putem i metodom prilazio svim borcima koji su zasluživali da postanu članovi KPJ. On se lično uvjeravao u hrabrost svakog pojedinca jer je u svim akcijama uvjek bio ispred nas, najbliži neprijateljskoj cijevi i dohvatu ručne bombe. Bioje nosilac hrabrosti i morala među borcima, organizovao je pjesmu pred svaku akciju.
Svakoj borbenoj akciji je pridavao veliki značaj. Zato je redovno organizirao političke pripreme, putem sastanaka četnog kolektiva, aktiva SKOJ-a, partijske ćelije. Uvijek nam je snažno i nenametljivo ulijevao vjeru u ono za što smo davali živote i snagu da izdržimo do kraja. U tom pogleduje uticao na svakog borca, pazeći da koga nesvjesno ne potcijeni, zaobiđe, povrijedi, da se ne dogodi da nečije znanje, htjenje i umijeće ne iskoristi za opštu pobjedu.
Sa povjerenjem i osmijehom se odnosio prema borcima i pred svoju posljednju akciju, napad na Kuršumliju, 14. i 15. augusta 1944. godine. Sjećam se kakoje hrabrio borce riječima da sa nama napadaju Četvrta crnogorska i jedna ud brigada Dvadeset prve srpske divizije, da je to sada grupa brigada kojima će lično komandovati proslavljeni general Peko Dapčević.
Sve je to tako i bilo, jer Sima nikada nije obmanjivao borce, ali su se Bugari očajnički branili iz jakih utvrđenja i bunkera. Simo je, s nama nekolicinom, išao rječicom Krušumlijom, gazeći njeno neravno dno, duboke virove i brzake koji su vodili ravno na bugarski bunker. On je nosio bombe, i kada mu je bunker bio gotovo nadohvat ruke i kada je uzmahivao da ih ubaci i fašističkoj vojsci nazove "dobro jutro" - bio je presječen iz mitraljeza. Pao je u rijeku, ali se još uvijek podizao i vikao:
"Naprijed, drugovi!" Tako je teško ranjen da mu je ispala crijeva zanosila matica riječice.
O Siminom junaštvu i podvizima moglo bi se mnogo reći i napisati. Čak i kada je izdisao i kada ga je svega nekoliko sekundi dijelilo od smrti, na naše divljenje, izgovarao je posljednje riječi: "Drugovi, osvetite me!" Malo zatim, već znatno tiše, rekao je: "Nastavite hrabro kao i do sada i pozdravite drugove. A ti, Milane, ako ostaneš živ - reci mojima gdje sam poginuo".
Pogibija druga Sime Inđića i njegov nestanak iz naših redova bili su težak gubitak za sve nas u četi i bataljonu. On je iza sebe ostavio primjer hrabrosti, odvažnosti, junaštva i nadahnuća, što nas je nosilo u naredne borbe, podsjećajući nas na jednog od stotine neustrašivih boraca i rukovodilaca proslavljene Prve krajiške proleterske brigade.
Milan Glušica
Simo ( Mićo ) Inđić
Simo je rođen 1920.godine u Kalatima . Njegov otac Mićo pored njega imao je još sinove Milana i Danu.Simo i njegov brat Milan su poginuli tokom drugog svijetskog rata u partizanima , Simo je poginuo u borbi kod Kuršumlije 1944.godine a Milan je poginuo u borbi kod Kulen Vakufa 1943.godine.Njihove porodice su kolonizirale iz Kalati u Nakovo. Simin i Milanov brat Dane / Dako bio je oženjen francuskinjom sa kojom je stekao petoro djece : Mesela,Zaninka,Stevo / Ćevo,Ivanka i Simo.
Simin rodjak Inđić Stevo rođen u Kalatima 1915.godine.Poginuo u partizanima prvih dana ustanka 1941.godine.Porodica takođe kolonizirala u Nakovo
Ovo je još jedna tužna sudbina familije Inđić iz Kalati,ovde sam je objavio da se ne zaboravi.
Ispunite svoj život djelovanjem. Nemojte čekati da se dogodi. Neka se dogodi. Stvorite vlastitu budućnost. Stvorite vlastitu nadu. Stvorite vlastitu ljubav. I kakva god bila vaša uvjerenja, možemo doživjeti mnoge poraze, ali ne smijemo biti poraženi. Ili ću pronaći način, ili ću ga stvoriti. To su bile riječi koje su me održavale nakon što mi je muž otet na 3 godine, sve dok nisam upoznala PEACEFUL HOME SOLUTION koji je obećao da će mi pomoći da ponovno pronađem radost i sreću u 48 sati i zahvalna sam mu što nisam bila razočarana, održao je riječ i danas sretno živim sa svojim mužem. Kontaktirajte ovog sjajnog duhovnog liječnika na ( peacefulhome1960@zohomail.com ) ili WhatsApp na: ( +2348104102662). To je iskustvo koje mijenja život.
ОдговориИзбриши