уторак, 17. новембар 2015.

Život i smrt Inđić Sime iz Kalati

Simo Inđić rodjen je 1920.godine u selu Kalatima, srez Donji Lapac. Potiče iz seljačke porodice od oca Miće i majke ?  čije ime mi nije poznato. Prije rata završio je  obućarski zanat i kao napredni radnik , već na početku ustaške strahovlade, uhvaćen i mučen u Kulen-Vakufu. 

Kao naprednog omladinca, sa još stotinjak nevinih ljudi, žena i djece zatvaraju ga u pravoslavnu crkvu, gdje ih strahovito muče, da bi im i krov zapalili nad glavom. Simo je smogao snage i imao sreće da se izvuče iz tog užasa i tako izbjegne sigurnu smrt.
Taj događaj ostavio je  na njega vrlo težak dojam, pa se, već u ljeto 1941. godine, odaziva pozivu Partije i uključuje  se u NOP.
Kao radnik i napredan omladinac, a uskoro i član SKOJ-a, pa kandidat za člana KPJ i član Partije, Simo oko sebe okuplja desetine omladinaca i kreće u borbu, tumačeći im nužnost i ciljeve te borbe. Tako je na svom ratnom putu već 1942. godine dospio i u Prvu krajišku brigadu.
Zapažen je kao primjeran, snalažljiv i odvažan borac, pa je ubrzo postao zamjenik političkog komesara čete i sekretar partijske ćelije. Sjećam se kako me je lično, avgusta 1943. godine, pozvao i saopštio mi odluku ćelije da sam kandidovan za člana KPJ. Međutim, nije pri tom izostavio da kaže kako sutra uveče napadamo Kiseljak i da drugovi žele  jošj ednom da provjere moju hrabrost i bombašku sposobnost. Ja sam nastojao da to opravdam, a kako i ne bih kad sam onako žarko želio da postanem član Partije. U tom momentu nisam uopše mislio na smrt nego na ono što mi je Simo saopštio. 

Naravno, prijem u KPJ je uslijedio, ali ne sa crvenim karamfilom, već sa crnom ručnom bombom uz iskrene čestitke drugova i riječi nadanja da ću sačuvati snažnu volju za dalju borbu.
Simo je ovim putem i metodom prilazio svim borcima koji su zasluživali da postanu članovi KPJ. On se lično uvjeravao u hrabrost svakog pojedinca jer je u svim akcijama uvjek bio ispred nas, najbliži neprijateljskoj cijevi i dohvatu ručne bombe. Bioje nosilac hrabrosti i morala među borcima, organizovao je pjesmu pred svaku akciju.

Svakoj borbenoj akciji je pridavao veliki značaj. Zato je redovno organizirao političke pripreme, putem sastanaka četnog kolektiva, aktiva SKOJ-a, partijske ćelije. Uvijek nam je snažno i nenametljivo ulijevao vjeru u ono za što smo davali živote i snagu da izdržimo do kraja. U tom pogleduje uticao na svakog borca, pazeći da koga nesvjesno ne potcijeni, zaobiđe, povrijedi, da se ne dogodi da nečije znanje, htjenje i umijeće ne iskoristi za opštu pobjedu.

Sa povjerenjem i osmijehom se odnosio prema borcima i pred svoju posljednju akciju, napad na Kuršumliju, 14. i 15. augusta 1944. godine. Sjećam se kakoje hrabrio borce riječima da sa nama napadaju Četvrta crnogorska i jedna ud brigada Dvadeset prve srpske divizije, da je to sada grupa brigada kojima će lično komandovati proslavljeni general Peko Dapčević.

Sve je to tako i bilo, jer Sima nikada nije obmanjivao borce, ali su se Bugari očajnički branili iz jakih utvrđenja i bunkera. Simo je, s nama nekolicinom, išao rječicom Krušumlijom, gazeći njeno neravno dno, duboke virove i brzake koji su vodili ravno na bugarski bunker. On je nosio bombe, i kada mu je bunker bio gotovo nadohvat ruke i kada je uzmahivao da ih ubaci i fašističkoj vojsci nazove "dobro jutro" - bio je presječen iz mitraljeza. Pao je u rijeku, ali se još uvijek podizao i vikao:
"Naprijed, drugovi!" Tako je teško ranjen da mu je ispala crijeva zanosila matica riječice.
O Siminom junaštvu i podvizima moglo bi se mnogo reći i napisati. Čak i kada je izdisao i kada ga je svega nekoliko sekundi dijelilo od smrti, na naše divljenje, izgovarao je posljednje riječi: "Drugovi, osvetite me!" Malo zatim, već znatno tiše, rekao je: "Nastavite hrabro kao i do sada i pozdravite drugove. A ti, Milane, ako ostaneš živ - reci mojima gdje sam poginuo".

Pogibija druga Sime Inđića i njegov nestanak iz naših redova bili su težak gubitak za sve nas u četi i bataljonu. On je iza sebe ostavio primjer hrabrosti, odvažnosti, junaštva i nadahnuća, što nas je nosilo u naredne borbe, podsjećajući nas na jednog od stotine neustrašivih boraca i rukovodilaca proslavljene Prve krajiške proleterske brigade.

Milan Glušica

Simo ( Mićo ) Inđić 



Simo je rođen 1920.godine u Kalatima . Njegov otac Mićo pored njega imao je još sinove Milana i Danu.Simo i njegov brat Milan su poginuli tokom drugog svijetskog rata u partizanima , Simo je poginuo u borbi kod Kuršumlije 1944.godine a Milan je poginuo u borbi kod Kulen Vakufa 1943.godine.Njihove porodice su kolonizirale iz Kalati u Nakovo. Simin i Milanov brat Dane / Dako bio je oženjen francuskinjom sa kojom je stekao petoro djece : Mesela,Zaninka,Stevo / Ćevo,Ivanka i Simo. 

Simin rodjak Inđić Stevo rođen u Kalatima 1915.godine.Poginuo u partizanima prvih dana ustanka 1941.godine.Porodica takođe kolonizirala u Nakovo

Ovo je još jedna tužna sudbina familije Inđić iz Kalati,ovde sam je objavio da se ne zaboravi.




Нема коментара:

Постави коментар

Поријекло Српског Православног становништва села Калати и Островице код Кулен Вакуфа

С рпско православно становништво у Калатима је већином поријеклом из Лике и Далмације , у нешто мањем броју од Босанског Петровца и Унца.  Н...