Bubanjska krvava moba , ljeto 1941.godine

Treći juli 1941. osvanuo je kao i prva dva, lijep, sunčan i veoma pogodan za

poljske radove. To malo muškaraca, žena i djece što je bilo oko kuća budno

je motrilo i radilo. Radila je i moba kopača kukuruza kod Save Medića u

Zegaru, grupa od 12 djevojaka i momaka. Kod Vase Petrovića grupa, od 10

kopača i Miloša Medića, moba od 9 djevojaka i momaka.

U jutarnjim satima po Bubnju su krstarile ustaške izvidnice. Bile su to ustaše

iz susjednih mjesta. Cilj im je bio da zbune narod. Kod Joce Medića Stojina

došao je Suljo Pelivanović, sin Ramin, odjeven u civilnu odjeću. Ustašku odjeću

nosio je u torbi.

Panorama Malog i Velikog Bubnja 

( Snimljeno 2015.godine ) 

Suljo je dobro poznavao ljude i običaje u Bubnju, jer je ranije trgovao

jagnjećim kožicama. Joci Mediću je saopštio »Niko nek se ne boji. Ovuda će

danas proći hrvatska vojska i naređeno je da je sav narod dočeka i pozdravi«.

To je ponovio kod kuće Vase Petrovića i njegovih kopača kukuruza, samo je

tada već bio obučen u ustašku odjeću. Tad je i počela pucnjava, pa je otišao.

Bubanjčani nisu imali drugih obavještenja. Nisu znali šta se predhodna dva

dana dogodilo 10—12 kilometara dalje u Suvaji i Osredcima. Jedino su Medići

i Adžići dan prije sklonili nešto svojih stvari u Doljane i u skloništa oko kuće.

Bubanjčani nisu imali drugih obavještenja. Nisu znali šta se prethodna dva

puščanu vatru. Susjedne kuće Dobroselskog Bubnja bile su obavi j ene crnim dimom.

One koji su poslije napornog rada prilegli poneki i zaspali, probudila je

pucnjava. Zlikovački pripremljene ustaše zatekle su familiju Nikole Banjca za

ručkom. Tek što se njih devetoro poredalo oko niska okrugla stola — sofre.

postali su pogodna meta. Nedostajao im je još jedan član, koji je otišao u baštu

da nabere mladog luka za salatu kao dodatak palenti. Nije bilo ni Đure, najstarijeg

Nikolina sina. Nije ustašama vjerovao. Bježao je po šumi, gdje mu je

bilo skrovište, odakle je posmatrao šta se sve događa oko njegove kuće. Čula

se pucnjava. Prvi na udaru bio je petogodišnji Đurin sin, koji je pošao da ubere

luka, a onda svi oni za ručkom. Bezdušno su pucah i boli noževima ukućane

za ručkom. Svi su bili nijemi od straha. Ležali su svakojako isprevrtani oko

ohlađenog ručka. Takav prizor našao je jedini preživjeli član porodice, Đuro.

Prebrojavao je mrtve i vidio da među njima nema petogodišnjeg brata. Ponadao

se da je ostao živ. Ubrzo ga je našao u bašti kraj luka. Iščupao je nekoliko

strukova i onako mrtav držao ih u ruci. Dijete je ležalo polomljene glave

koju je neki ustaša nagazio nogom.''

Rane do danas nisu zacjelile. Zidine zapaljene kuće Škrbića u Malom Bubnju.

U ovoj kući je stao život krvave 1941.godine. 

Pucalo se po Bubnju. Dim se kovitlao i ljudima okolnih sela bilo je jasno šta

se događa. Mnogi su mislih da su ustaše krenule u akciju i pretragu šuma.

U prvom naletu na Dobroselski Bubanj ustaše su zaklale i ubile 13 žena, 6

djece i 1 čovjeka: Banjac Dragu, Stanu, Miku, Savu i još troje djece; Jeku

Drču, Kantar Milku, Soku, Saju i Sokicu; Kerkez Jeku i Dragicu, Smilju i Miku

(9) godina). Dvije su familije skoro uništene (Pajan Škrbić, Marija i njihova

sluškinja Smilja). Gorjele su kuće, ali se nije znalo da u zapaljenim kućama

Mile Kerkeza i Nikole Banjca gore i njihove žene i djeca.35

Ustaše su trčale za iznemoglim starcima, ženama i djecom. Uplašene i iznemogle

bilo je lako savladati. Jedan dio ustaša je prešao u Dobroselo. Muškarci

su pobjegli, a žene i djeca nisu daleko išli od kuća. Bilo je i radoznalih, kao

udovica Soka Šarac, koja nije vjerovala u ustaška zlodjela. Hrabrila je oko

sebe žene i djecu. Pucnjava je odmicala kućama Radakovića, a Soka je radoznalo

pošla prema ustašama. Povela je sobom i kćerku Dušanku i komšinicu

Jej u. Primijetile su ih ustaše i pripucale. Vidjevši da nema šale, sklonile su se

u gusto žito, ali su ih ustaše pratile, opkolile i naredile da ustanu. Soka nije

ustala. Ustaša je udara cipelom u sljepoočicu. Ostala je mrtva. Dušanka se teško

odvajala od mrtve majke.

Ustaša Nine Markovinović, zakržljali osamnaestogodišnji momak, želio je dokazati

sebe, svoju snagu i ustašku vlast i teror kojeg čine nad nedužnim srpskim

narodom. Dušanku je rafal pokosio i pala je preko svoje majke teško ranjena. Tek kad je vidjela da je njena kuća zapaljena i da gori, vrisnula je i sa

ono malo snage potrčala. Ustaša je ponovo pucao. Dušanka se mrtva survala

na zemlju.

Bubanj se nikada nije oporavio od ustaški zločina iz 1941.godine. 

I ovog rata Bubanj strada. Pogorjele i srušene kuće u Adžićima , Veliki Bubanj

U kući Ilije Radakovića ustaše su zatekle četiri člana porodice. Maloljetni sin

Rade je čuvao ovce. Majka Boja je zvala djecu kući, jer su joj ustaše naredile.

U kući je bila i strina Milica i Radina sestra Milka. Rade, jedan od preživjelih

članova priča:36 »Sve su nas natjerali u kuću da legnemo. Dok su žene preklinjale

da nas ne ubiju, ustaše su već pucali iz pušaka. Osjetio sam jak bol u lijevoj

plećki. Pao sam pored majke, strine i sestre. Uspio sam vidjeti kako ustaše

bodu noževima moje koji su pokazivah znakove života. Uporno sam ćutao

i mirovao. Ustaše su izašle i zapalile kuću, a ja sav obliven krvlju, htio sam da

se nekako izvučem iz kuće u kojoj se već osjećao dim, ali još su se čuli koraci

ustaša po1 dvorištu te sam se brzo< vratio i ponovo legao pored mrtve majke. Jedan

od ustaša otvorio je vrata i progunđao: »Lako je vragu za njih«, a zatim

otišao. Vatra i dim su sve više zahvaćah kuću i Rade je odlučio da oprezno

izađe. Nije mogao svoje mrtve ukućane da izvuče. Nije imao snage. Izašao je

i brzo umakao u šumu. Tamo je našao* oca Iliju i rekao mu šta se dogodilo.

Malo dalje od kuće Ilije Radakovića i njegovih susjeda, poginule su 4 žene:

Radaković Sava, Sara, Janja i Janja Danina.

Na drugom pravcu ustaškog naleta bio je Žegar i u njemu grupa kuća Doljanskog

Bubnja. Tu su radili kopači kukuruza. Bilo je više moba. Na udaru je

bila moba Save Medića, kojeg su ustaše otjerale već među prvima. Kopači kukuruza

radili su na maloj njivi ispod Ljutice i njenih padina. Među 12 pari

mladih i vrijednih ruku bilo je 9 djevojaka. Radile su ne znajući šta se događa

nedaleko od njih. Pucnjava im se sve više približavala. Nedaleko od njih vidjeli

su kako' su ustaše pobile dvoje djece Jove Medića koja su se do tada igrala

kod ovaca. Bili su nemilosrdni i svirepi i prema djeci. Videći šta se događa,

prestao je rad ruku i udarci motika. Trojica muškaraca brzo su se dogovorili

za bježanje. Petar i Dušan Medić i Mile Potkonjak bježah su svak na svoju

stranu. Imali su sreće i koristeći šumu i ograde, nestali su ispred ustaša. Kod

djevojaka su brzo stigle ustaše. A one, okružene naoružanim ustašama, nisu

imale snage da bježe. Obuzete strahom, grlile su jedna drugu, dok su ustaše postavljale

puškomitraljeze za dejstvo. Najprije je opalio samo jedan metak iz

puškomitraljeza. Taj jedini hitac pogodio je Stanu Medić, djevojku od 19 godina

i ona je prva postala žrtva ustaškog terora. Ostale djevojke postale su još zbunjenije

i počele su da se još više privijaju jedna drugoj. Ustašama su tako bile

još pogodnija meta da ih iz pušaka jednu po jednu dotuku.

Ostale su ležeći, mrtve, jedna preko druge kao požnjeveno snoplje. Njihove

motike i bijele bluze bile su krvlju poprskane.

Povrh njive i danas prolazi put, a ispod njega je nekoliko grobova sa spomenikom37

i imenima djevojaka. To su: Medić Nikole Mika (17 godina), Medić Marije

Boja (18), Medić Pavla Dara (16), Medić Ilije Mika (19), Đapa Jovana Bika

(23), Đapa Jovana Dara (21), Radaković Petra Jela (18) i Radaković Petra Dara

(15 godina).

O teškome zločinu ispjevana je potresna pjesma : 

To je bilo dvanaestog jula

kad pogibe dvanaest srpskih cura,

Dvanaest cura, dvanaest sokolova

Od ustaškog praha i olova.

Ubio ih Markovnović bale

kad su mlade kukuruz kopale.

Jadne majke po šumama lete

svaka pita gdje je moje d'jete,

Kćeri moja, moj zeleni struku,

pruži svojoj jadnoj majci ruku.

Pa nam kaž'te, naše kćeri mile,

jesu li vas ustaše mučile,

jesu li vas iz puške ubile,

ili žive u jamu bacile.

Suma, gora sva priroda n'jema,

iz tišine odgovora nema.

Žegar / Veliki Bubanj - spomenik 12 srpski cura nastradalim od ustaškog terora 1941.godine

 ( stari snimak ) 

Ustaše, razjareni krvnici klali su nemilice sve živo, starce, žene i djecu. Stigli

su i pred kuću Miloša Medića (Miše). Tu je bilo nekoliko žena i s njima Sara

Medić. Nju su pogodili u vrat. Sara je sve to preživjela i priča: »Ustaše su došle

pred kuću i pucale u mene. Nisu me smrtno pogodile. Pala sam sva oblivena

krvlju. Rana je bila na vratu, pa je krvavljenje bilo bolje vidljivo. Gutala sam

i mirovala, kao da sam mrtva. Čula sam kad je moja majka rekla ustašama

»Sto to radite, boga ne vidjeli«. Opalio je metak i moja majka je pala mrtva

kraj naše kuće. Isto tako čula sam kad je jedan ustaša pitao »Šta ćemo sa njima?

«. Drugi je odgovorio — »Zatrpaćemo ih kad se vratimo«.39

Čim se malo smirilo Sara je ustala i potrčala najbližoj šumi. U blizini je bilo

ustaša koje su pucale za njom. Pobjegla je u Burzinku. Na njivi su bili kopači.

Sara je ispričala kopačima šta se dogodilo u Zegaru. Prestao je rad. Motike su

ostale na njivi. Kopači su zaprepašteni pobjegli daleko u šumu gdje su mislili

da će spasiti život. Ustaše su stigle i do kuća Adžića. Tu su zatekli: Smilju.

Anicu i Jelenu Joce Medića (Ljujčića). Jelena je izmakla na druga vrata i sklonila

se. To je primijetio Delač, komandir oružničke postaje iz Doljana i rekao:

»Nemoj mislti da ja koljem. Ja sam zaklao samo jare Jove Đuđića. Da su tebe

našle ustaše, ne bi ti oprostile«. Dok je Jelena razgovarala s Delačem, jedan

ustaša je zapalio sijeno, a drugi je primijetio: »Znaš da je naređeno da se ove

kuće ne pale«.

Žegar / Veliki Bubanj - spomenik streljanim djevojkama od strane ustaša 1941.godine.

Spomenik oštećen u " oluji " avgusta 1995.godine 

( Snimljeno 2015.godine )

Tih dana dobro se sjeća i Nikica Medić koji priča: »Ostala je moja majka

Marija kod kuće. Bio sam radoznao šta se sve dogodilo. Ja i Danika krenuh smo

pažljivo na zgarište gdje se još naveliko vatra svjetlucala i rušili pojedini dijelovi

ogorjele građe. Pucnjave nije bilo, ali tišinu je remetila rika goveda, zveket

klepki i bronzi stoke koja je harala po napuštenim poljima.

U kući Save Medica ustaše su zatekle Smilju Medić, njenu nećaku Milku

Medić (učenicu gimnazije u Zemunu) i njenog šestogodišnjeg brata Bogdana.

Milka je molila Smilju da bježe, što je ova odbila. Milka se s malim bratom

sklonila u sobu, u koju je ušao ustaša. Prepoznao je Milku, jer su zajedno išli

u gimnaziju. »Otkud ti, Milka, ovdje?« — upita je znanac. »Došla sam kod svojih

na ferije«. Nato će on — »Sada nikuda ne kreći, a kasnije bježi kuda znaš«.

Izišavši pred kuću reče ostalima da u kući nema nikoga (Milkina ujna je ubijena

pred kućnim vratima).

Milka je pobjegla s bratom Bogdanom i pričala o zločinu: »Ispred kuće Nikole

Medića ležalo je troje mrtve djece izbodene ustaškim bajonetama i nabacane

jedno na drugo. Nisu bila starija od pet godina. Pred vratima kuće Save

Medića ležala je mrtva Savina snaha, ruku oblijepljenih tijestom, kojim je pripremala

hljeb za težake. Malo dalje ležala je krvlju zalivena Milka, a kod kuće

Stanka Medića napola izgorjela Draga. Na guvnu Nikole Medića ubijene su i

ostavljene Dara i Smiljana. Nešto dalje od njih ležalo je četvoro mrtve djece;

dvoje Jove Medića, a dvoje Stanka Medića. Ustaški koljači su im prekinuli bezbrižnu

dječju igru kod ovaca. Nedaleko od djece ležale su mrtve: Smilja i Jeka

Medić. Tamo dalje, u Tavanima, na nekošenoj livadi, ležao je Sava Đapa, bubanjski

gorostas, a pored njega kosa i zadnji otkosi. Kod grupe kuća Krneta,

nedaleko kuće Dane Krnete, ubijena je njegova žena Boja, pred očima svoje

kćeri Kate. Malo dalje ležala je na putu Smiljana, Davidova žena, na kojoj je

izgorjela odjeća, a tijelo djelomično opaljeno, što je psima pogodovalo da je

mrtvu razvlače. Tu u neposrednoj blizini, u štali sa sijenom izgorjela je Joka,

Jovanova žena. Stravično je to izgledalo.«

Žegar / Veliki Bubanj - spomenici uz spomenik 12.srpski cura, gdje su pokopavane same

 nastradale cure i njihova bliža rodbina , sami mještani Žegara ( Medići )  . 

( Snimljeno 2015.godine )

Spomenici snimljeni osamdesetih godina prošlog vjeka.

U ustaškom izvještaju od 12. jula 1941. godine, Zapovjedništvu 1. hrvatske

oružničke pukovnije u Zagrebu pisalo je: »Treći lipnja 1941. godine... Seljanka

Stana Pavičić iz Bubnja, kotar Donji Lapac, Hrvatica, po njenoj izjavi nalazeći

se na polju, bila je napadnuta od strane tri nepoznata čovjeka naoružana

s puškom, koji su joj zapretili, da će oni nju sada zaklati, kao i da su joj rekli:

Vi, Hrvati, sada sa nama popunjavate »bezdanke« (jame bez dna), a mi ćemo

kad dođe naše vrijeme sa vama. Ona je pobjegla . . . To je javila članovima pomoćnog

ustaškog odreda u selu Bubnju, a oni su o tom izvjestili svog zapovjednika

g. Mataiju u Donjem Lapcu. Ovaj pomoćni ustaški odred otišao je

odmah u Bubanj i tamo koga su stigli su zaklali, poubijali iz pušaka i puškomitraljeza

i to bilo u kući, pred kućom ili napolju, a bez obzira na pol i dobu...

Povodom ovoga događaja ubijena su u selu Bubnju 152 lica, a ranjenih je jedan

manji broj, koji nisam mogao utvrditi, a zapaljeno je oko 20 kuća«.42

U ustaškom izvještaju nisu dati tačno podaci, jer su oni poslije pokolja u

Bubnju, i u drugim mjestima, izvještavali ustašku komandu na osnovu izjava

mještana, koji nisu znali niti su mogli dati točne podatke. Ustaše navode da je

u Bubnju poginulo 152 lica, a popisom je ustanovljen točan broj 83, računajući

tu i Dobroselski Bubanj, Šarce i Radakoviće. Od tog broja ubijeno je i zaklano

37 djece, među njima je 10 mlađih od 5 godina, 28 žena, 6 muškaraca i 15 djevojaka.

Spomenik koji se nalazu uz samu jamu Bezdanku u Boričevačkom Bubnju,gdje su ustaše 1941.godine ubacile preko hiljadu srpskih mučenika iz okolnih ličkih i bosanskih sela.

 ( Snimljeno osamdesetih godina prošlog vjeka ) 

Rušilačke ruke nisu poštedjele ni ovaj spomenik pored jame Bezdanke.

Miniran je u " oluji " avgusta 1995.godine 

( Snimljeno 2015.godine ) 

Boričevački Bubanj - jama Bezdanka , grobnica preko hiljadu žrtava utaškog zločina iz 1941.godine. ( Snimljeno 2015.godine ) 

Markovinović i ostali članovi pomoćnog ustaškog odreda u Bubnju izjavljuju kako je na njih netko pucao iz obližnje šume, a da je neki Vojin Šarac iz istog

sela, također uoči ovog događaja, rekao njemu: »Vi, Hrvati, sada bacate u bezdanke,

a mi ćemo završiti«. Ovaj Šarac nalazi se u bjekstvu.

Vidi se da su ustaše zločine u Srbu, Suvaji, Osredcima i Bubnju opravdavali

pojavom naoružanih ljudi oko Srba. Istina je, međutim, da su se ustaše plašile

zbog svojih nečovječnih i brutalnih postupaka a to se može vidjeti iz većine

izvještaja.

Poslije događaja u Suvaji, Osredcima i Bubnju, narod se sklanjao tamo gdje

je mislio da je bezbjedniji. Ali i u šumi, gdje se najčešće boravilo, nije bilo sigurno.

Izgledalo je kao da više nema života i sigurna mjesta.

Prva noć poslije pokolja bila je posebno teška zbog tragičnog rastanka s najdražima.

U šumi metež, plač male djece. Ljudi znaju kako treba nešto da rade, ali

ne znaju šta da rade. Gusta šuma i kamenjari s poskocima kojih se u tom momentu

ljudi nisu bojali. Osmatrali su i oprezno prilazili zgarištima i kućama da bi se

snabdjeli hranom i odjećom (Pričalo se kako su mještani sela Neteke iznenađeni

i pohvatani). Za izviđanje i javljanje bili su najpogodniji dječaci od deset godina,

koji su, iako mladi, najozbiljnije prihvaćali taj zadatak. Oni su određivani

jer se računalo da su manje izloženi ustaškom hiru, iako ni oni nisu bili pošteđivani.

Među ustašama u Boričevcu živjele su tri srpske porodice. Porodica Petra Pilipovića

je na kraj sela. Nije daleko od njegove kuće ni provalija u koju je bačeno

na stotine muškaraca, žena i djece. Ustaše nisu ni njih poštedjele. Došle

su iznenada, tu iz komšiliku. S njima je bila poznata trojka pomoćnog ustaškog

odreda u Bubnju. Znali su kako ti ljudi žive. Mile Markovinović morao je imati

srce razjarenog krvoždera da se napije krvi svog prvog komšije. Zatekli su komšije

na spavanju i bez teškoća poklali u krevetu. Klali su redom, ali i bez reda.

Ustaša je nožem zahvatio malu Milku preko vrata, otac Petar, videći to, izbacio

ju je kroz prozor. Nađeni su zaklani u kući sin Gojko. (tri godine) i još dvoje

djece, Petar i njegova žena Saja, te Petrova majka Stanica. Ostala je Milka

stara četiri godine. Prestrašeno dijete je bježalo u noć i tako uspjelo stići do

kuće Mile Gužvine u Pištalima. Plač djeteta osjetili su zapravo psi, pa je lavež

pasa probudio Milu i tako je Milka prihvaćena u kuću. Znah su šta se s njenima

dogodilo. Čuvali su je u svojoj kući nekoliko dana, a poslije odlaska iz Boričevca

u Bihać malu Milku preuzima žena lugara Čuljata iz Gornjeg Lapca. Ona je

malu Milku liječila, ali je po ustaškom naređenju morala malu Milku predati

ustašama. Milka sve što zna o sebi, čula je od Culjata. Pobliže podatke o sebi

saznala je tražeći matični list (Istina o Milki utvrđena je uz pomoć svjedoka i

ožiljaka na vratu).

U centru Boričevca živjele su dvije srpske porodice Vučković. Zajedno su

rasli, išli u školu i stvorih prijateljstva i kumstva. Odjednom sve se izmijenilo.

Više se nisu poznavali. Zavladala je neizvjesnost. Nitko neće da kaže što se događa

sa srpskim narodom, i šta se Vučkovićima sprema. Blizu su kuće Pilipovića,

ali ni o njima ništa nisu znali. Već u prvim danima odvedeni su Petar

i Jovo Vučković. Nekoliko dana kasnije odveli su i Draginj u Vučković, djevojku

od 21 godine, i u Kulen Vakufu u najtežim mukama ubili. (Njene najbolje

drugarice s kojima je do tada išla u školu i drugovala s njima nisu je više poznale.) Od ostalih 5 članova kuće Marka Vučkovića svatko je imao svoju golgotu

i svoju priču. Stevo se, stigavši iz bivše jugoslavenske vojske, odmah počeo

sklanjati jer je, putujući do kuće, vidio šta se sve događa s ljudima. Suma

mu je bila dom. Jednog dana Marka i sina Nikicu uhvatile su ustaše. Tu je bio

i sabirni centar-zatvor (kuća Grce Pavičića, kafedžije u Boričevcu). Podrum je

služio za improviziovani smještaj talaca. Zatvorili su Marka i Nikolu, kako bi

ih, čim se skupi veći broj, otjerah, zaklali i bacili u jamu. Marko nije mirovao.

Nije ustašama vjerovao. Provalio je prozor i kad nije bilo nikog blizu, pomogao

sinu i s njim pobjegao noću u šumu. Mara, videći da nema šale, jer joj

je prepolovljena porodica, šalje kćerku Borku s ovcama kod sestre Bojane u

Bubanj, a ona pokušava da se skloni u sijeno svoje kume, sa kojom je mnogo

puta kafu popila i jedna drugoj svoje tajne pričale. Kuma je Maru primijetila.

Došla je do nje i opomenula je — »Tu ne smiješ biti, idi kuda znadeš«. Mara

je tada pobjegla u pravcu Lisca i odatle šumom sve do Bubnja. Kod sestre u

Bubnju našla je kćerku Borku, a kasnije su stigli Marko i Nikola.

Hrvatski sveštenik u Boričevcu Mijo Frišić i ustaški starješina Ivan Pavičić, te njegovih 100

ustaša ne bi Vučkovićima oprostili, pogotovo da su ih uhvatili poshje sukoba na

Brežinama i ustaškog poraza 29. jula, 1941.godine .

Poštovanje predaka i sjećanje na krvavu 1941.godinu.Spomenik ubijenim Kerkezima i Škrbićima iz Malog Bubnja , podignut na groblju u Dobroselu. 

Izvori : KOTAR DONJI LAPAC U NOB 1941-1945.

Izjava Milana Đape (uzeta 1968.), nalazi se kod autora.

 Izjava Nikole Kerkeza (uzeta maja 1979.), nalazi se kod autora.

 Izjava Nikole Kerkeza (uzeta maja 1979.), nalazi se kod autora.

Izjava Rade Radakovića (uzeta 1968.), nalazi se kod autora.

Prema kazivanju Miće Medića pjesmu je spjevao Dušan Opačić Jojin iz Poljica kod Doljana.

Poginuo u NOB-i. Događaj i pjesmu narod je prihvatio pa je zabilježeno nekoliko varijanata.

Događaj svojom tragikom ima čisto mitsku neprolaznost, a baladnu ljepotu.

 Izjava Sare Medić (uzeta 1968.), kod autora.

Izjava Joce Medića Lujičića (uzeta 30. 1. 1969.), nalazi se kod autora.

Izjava Nikice Medića (uzeta 1969), nalazi se kod autora.

 Arhiv VII, k. 1 i 2, dok. br. 39 — £ond NDH.

Izvještaj Krilnog oružničkog zapovjedništva Gospić, AVII, k. 1. i 2, đ. 39.

 Kazivanje Nikole Kerkeza iz Bubnja.